Od prvog trena kada si ušla u pogled znao sam kako će ići.
Od prvog koraka kad si ušetala u sobu nisi čula kako vrištim.
Nisam ronio dubine, ljubavi, ma kako se kasnije utapali plitkim.
Moje si remek djelo, sunce, ali ubija i tišti potreba da sve uništiš.

Kada sam rekao koliko te volim, rekla si da je sve to samo gluma.
Da sam dobar u tome, kao Gene Hackman, George Clooney, možda i Paul Newman.
U svakoj drugoj prilici zlatio bih riječi, taj kompliment.
Jučer su hrđave osti, taj trozubac, samo dublje srcu porinute.
Jedino što sam ikada glumio je bilo da nema samoće.
I postavljam stol za dvoje.
Duple tanjure, srknuo bih duplu porciju juhe.
Sjedao malo s jedne malo s druge strane.
Liznuo iz jedne, druge i najveće rane.
Pustio radio da odradi svoje.
Do kraja noći čut će se i Nick Cave.

Ti bi tražila da nisam, da odustanem, da stanem, da nestanem.
Stoljećima stojim pred tvojim prozorom, vratima, imenuj bilo čime, balkonom.
Gađan sam govnima i blatom umjesto zamatan tvojom mekom kožom.
Knjige ti, pjesme, eseje pišem,
svakom rječju se brišem sve više i više.

I premda ulazim u crveno još uvijek tražim odgovore.
Ako se vatrom boriš protiv vatre, čime se boriš protiv samoće?
I kakav je to luksuz odbaciti još živo kucajuće?
Kakav je to jebeni yin yang? Dobro se kuje dobrim.
Hoćeš li odšutjeti molim te?

Kakva je osoba za koju se boriš i kada više ne postojiš?
Uzima ti otiske, postavlja skice, tupi o tupom, krije ruke i riječi i lice.
Povlači kante za smeće i zove glomazni otpad.
Blefira jokere, smije se nasilu i kada je tropa.

Volio bih da sam snažniji, odvažniji, da izdržavam sve stoički.
Volio bih da griješim, da pored tebe ne blještim, da me neka tuđa pjesma tješi.
Da nismo na mahove, da nisi šutjela, žmirila, drugima dala da procjenjuju štetu.
Volio bih da nismo ukrali ono malo smisla tom posuđenom susjednom svijetu.
Volio bih da smo obična veza, prosječno sjebana kao i svaka druga.
Volio bih da nas tetovira strast koja je vrijedna truda.
Volio bih da nas pere sreća, ali ne ispire ljubav.
Na žalost, čudo moje, otkad si skinula maske, prestao sam vjerovati u čuda.

I smiješim se kad sam tužan, dužan sam suza, predajem se komad po komad.
Klečim. Hodam. Skupljaju me krive ruke s puta, veteran sam toga.
Ostajem šetati tuđim kolosijecima skidati osmijehe tisuću drugih lica.
Zatvorio sam poglavlje sreće, mahnuo sebi iz Devedeset i neke.
Ti ćeš se sjetiti svega kako nije bilo, iza sebe spaliti oproštajno pismo.
Proći ćeš kroz mene ne pitajući za istinu i vrijeme.
Rođendan sam proveo sam, vozeći gradom slušajući Poguese, Radiohead i R.E.M.

Živiš citate napajaš se tuđica, tuđinaca i tuđih riječi.
Nekom si poduzetnom strancu otvarala vrata sjedala u krilo
Odigrala sve svoje trikove i poze pretvarala se kao da nas nikada nije bilo
I to je bilo s puno treptanja, brbljanja, koketno i milo
Poslije si mu skinula gaće sjela na kurac, popušila oboje i srknula pivo.
Nećeš se valjda brisati ručnikom ni jebati s prezervativom.
Onda zapiši u knjigu žalbe i napiši sve što je pošlo krivo.

Možda si najdivnija stvar smišljena otkad je kruh na kriške narezan,
Otkad su lopovu odsjekli ruke, otkad je Juda prokazan.
Otkad su lažovu recnuli jezik, ubojici u srce sasuli olovo i čelik.
Otkad si odredila ime moje muke, otkad su me bezdušni gurnuli tebi.
Ali, više bih volio da si manje stvar, a više stvarna, da nisi danas nego davna,
da si manje lutka a više živa, da shvatiš kako za krivnju ne treba izmišljati krivca.
Da ne tražiš život na autopilotu niti mi režiraš ulogu u svom privatnom hororu.
Možda si najdivnija stvar otkad je svijeta, ali bih volio više da si stvarna nego lijepa.

Kada ljudi koji vole od ljubavi obole ostaje tek jad onih koji to dozvole.
Pa ako je od dodira i pogleda trag samo kajanje, vrijeme je za počinak.

Nazovi to predajom,
nazovi ljubavlju,
nazovi nestajanjem...
samo pusti neka trajem.